Kažu da su na tom mjestu Hajduci zakopali kota zlata. Da su ga neđe opljačkali i trebali se odatle micat. Bježat. Jer jim nije bilo više za opstat. Oni su zakopali to zlato, a u dvorogastu bukvu postavili su sablju. I ta sablja je gadjala u mjesto gdje je zakopano zlato. To se pričalo medju ljudima. A bio je neki čovjek iz Bratelja. Prije je tamo strašno rodila bukva, šuma, pa su svinje vodili na pašu, na žir. I tako je taj čovjek vodio doe svoje svinje i slučajno naišao na ovu bukvu. I vidio je tu sablju. Udario je sablju, izvuka je van i donesa gore. Đe si to našal, ispitivali su ga. Tamo đe je ta bukva, odgovarao im je. Dolazili su ljudi, gledali tu sablju, to je bila sablja koja se na pušku natica.
Ja znam da tu dolje, u jarku ispod sela Tisovca, ima jedno mjesto koje zovu Zakuka. Hajduci su tome nadjenuli ime kad su nekad boravili tu. Ima jedan izvor koji se zove Hajdučki zdenac. Ta voda nit je ikad veča ili manja. Nema takve kiše niti snijega, da bi se podigla, ona je neprestano jednaka. Strašno dobra voda za piti!
Autor fotografije Vladimir Bogovčič
A kako su došli do toga da je tamo zakopano blago? Bio je neko iz Tisovca u Austrougarskoj vojski i radio je ne gđe u Avstriji kao stražar u zatvoru. A u zatvor su dovezli Hajduke. I taj jedan Hajduk njega pita, slušaj ti, odkle si ti? A veli taj, što češ ti mene pitati kad ti nisi bio tamo? Ti se meni po govoru činiš poznat, ja sam u tvom kraju bio gdje tako pričadu. Jesi iz Žumberka? Jesam. A odakle? Iz Tisovca. Veli, jel znaš gdje Zakuka, veli drugi, ne znam. Veli, kad doma dođeš, bičeš sretan ako mene slušaš.
Mi smo u onom putu što ide dolje potok za Breganu, tamo gdje se put okriče ovako, iz gora dolazi i onda lijevo, kao lakat, u tom laktu ti je zakopan kota zlata, i sablja u njega piči, a gore je među dvorogaste bukve. Kad je ovome vojska prestala, dođe doma, pita, a niko više nije znao đe je bila ta bukva u kom je to tako nastavljeno. A niko nije iša nikad i to je ostalo.
(Milan D., Sječevac)